Rukopis „Pomirenje i izgradnja povjerenja u BiH“ predstavlja Zaključak studije o ispitivanju javnih stavova ispitanika u četiri grada iz četiri regije u BiH (Banja Luka, Bugojno, Mostar, Sarajevo). To je rezultat timskog rada grupe sociologa i religiologa iz BiH, te Univerziteta u Novom Sadu, Beogradu, Edinburgu i Exeteru koji su uradili istraživanje, u organizaciji Centra za empirijska istraživanja religije u BiH. Istraživanje je obavljeno krajem 2011. godine, a obuhvatilo je 616 ispitanika.

Rezultati istraživanja su pokazali da apsolutna većina ispitanika (88,2%) smatra kako će proces pomirenja biti važan za budućnost BiH. Zanimljiv je zaključak istraživačkog tima da nema razlika u stavovima prema pomirenju među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, ali postoje razlike među onima koji, u navedenim gradovima, čine „većinu“, i onih koji čine „manjinu“. „Većinsko“ stanovništvo je iskazivalo veće „povjerenje“ u ishod procesa pomirenja, nego „manjinsko“ (loš/ij/e iskustvo života „manjine“ u „većinskom“ okruženju). Razlike su se pokazale i u pogledu važnosti političkog i vjerskog doprinosa pomirenju, kao i o važnosti ratnog naslijeđa u tom procesu.

Izvještaj je sažetak analiza koje je istraživački tim uradio. Zanimljiva je skala vrijednosti koju su ispitanici prihvatili vezano za proces pomirenja. Na prvom mjestu je razumijevanje, pa mir, društveni napredak, povećanje sigurnosti, povjerenje ... a na zadnjem mjestu je bilo izvinjenje. Istraživanje je pokazalo da se u vođenju procesa pomirenja najviše povjerenja ima u obrazovne institucije, a vjerski objekti i instituicje su na predposljednjem, osmom mjestu. „Manje vjere se ima u vjerske lidere, orgnizacije koje zastupaju žrtve, potom u vjernike, a najmanje u novinare i političare“, zaključuju istraživači (str. 16). Ovo je zanimljiv podatak s obzirom da se 56,6% anketiranih samoodredilo „kao vrlo religiozni“. Da li konfesionalni vjeronauk u školi doprinosi međureligijskom pomirenju: 31% je reklo „da“; 33,3% „ne“, a 35,7% „ne znam“.

S obzirom na nedostatak empirijskih istraživanja o ovim temama u Bosni i Hercegovini, navedeno istraživanje (makar je obuhvatilo samo populaciju u tri grada te ne može biti reprezentativno za cijelo područje BiH), predstavlja pravo intelektualno osvježenje. Ono bi moglo biti poticajno za provođenje jednog ovakvog istraživanja (koje bi trebalo još metodološki i sadržinski obogatiti) za cijelokupnu populaciju u BiH. Sa zadovoljstvom preporučam da se ovaj Izvještaj, kao i cjelokupni rezultati istraživanja, publiciraju i prezentiraju javnosti.

Sarajevo, listopad 2012. god. Acc. prof. dr. Ivan Cvitković